Opasne novotarije koje su se uvukle u naš narod
Na samom ulazu u grad zatekla nas je velika gužva, kolone ljudi, auta, sirene, zastave. Pomislih da je u pitanju svadbena kolona, ali ubrzo se uvjerih da nije tako... Čekaj, čekaj, ma nije valjda! Jao, izgleda da jeste... Pogledah na datum na satu, kad ono 24. juni... AJVATOVICA.... Ovo je bio vrhunac svega... Obli me hladan znoj, naglo zakočih, jer me suvozač upozori da ću udariti u auto ispred nas...
Ovo ljeto donijelo je pravu ''poplavu'' turista širom Bosne i Hercegovine (čitaj ''Federacije BiH“), uglavnom Kuvajćana koji su došli da posjete bratsku zemlju i bratski narod po vjeri. Zaista su Kuvajćani divan i čudan narod i o njima bi se moglo svašta napisati, ali to možda nekom drugom prilikom. Ovoga puta ćemo pisati o još čudnijem bosanskom narodu, o dobrom bošnjačkom čovjeku ovih prostora, tvrdoglavom i dobroćudnom insanu koji, eto, usljed svoga neznanja o mnogo čemu, u životu uporno tapka u mjestu. Vozeći jednu arapsku porodicu koja je došla da obiđe mnoge...
prirodne ljepote ove naše zemlje, obišao sam razne destinacije koje uistinu čovjeka ostavljaju bez daha. Iako sam odrastao u zemlji bosanskoj i imao priliku da posjetim skoro sva ta mjesta i prije, tek ovoga ljeta sam ih doživio kao istinsku blagodat i počast od Allaha, jer se nisam mogao načuditi divljenju i čuđenju mojih gostiju koji su na sve te prirodne ljepote izvora, rijeka, šuma i planina, pored kojih mi inače prolazimo kao pored kante za otpatke, ostajali zadivljeni Allahovim stvaranjem. Trebao je da neko dođe izdaleka kako bih ja progledao i spoznao Allahove blagodati kojima nas obasipa, a na kojima Mu jako malo zahvaljujemo.
Ovo je njima bio džennet na Zemlji: Plava travnička voda, Plivska jezera, vodopadi Jajce i Kravice, Prokoško jezero, izvori rijeka Bosne i Bune, olimpijske ljepotice Igman, Vlašić i Bjelašnica, izvor na Husremovcu koji izvire bukvalno iz zemlje prema gore... mogu samo da zamišljam kakav se film odvija u njihovim glavama dok mi na slabom engleskom pokušavaju objasniti da je kod njih samo pustinja, pijesak, prašina, vjetrovi, kamen... nigdje ni traga od rijeka, izvora, zelenila, drveća... Allahu moj, Tebi hvala na svim blagodatima, oprosti nama Svojim grješnim i nezahvalnim robovima.
Idući putem prema gradu Jajcu, od starog vezirskog grada Travnika u kojem sam sa stare travničke tvrđave ponosno svojim gostima pokazivao sve travničke ljepotice – džamije koje su zagrlile ovu lijepu čaršiju i dominirale nad njom, naiđosmo na živopisno malo mjesto po imenu Turbe. Moj saputnik, onako po inerciji me priupita za ime ovog mjesta. Hm, tu me stavi na sto muka, moj arapski je više nego loš, a njegov engleski je prosječan ali nedovoljan za detaljnije pojašnjenje ove riječi po kojoj dotično mjesto nosi ime. Ali ubrzo sam pronašao rješenje kako da mu objasnim ime mjesta, a to mi je olakšalo turbe nekog čovjeka koje nam je dolazilo u susret sa lijeve strane ceste. Pa ovo mjesto i jeste dobilo ime po tom dotičnom turbetu koje je općepoznato u cijeloj BiH. Ali tek sada nije ništa bilo jasno mojim gostima, gledali su me u čuđenju.
Nakon što sam im na tečnom arapsko-engleskom (ručnom) jeziku objasnio da je mjesto koje upravo gledamo pored puta ustvari kabur nekog čovjeka (ne znam kojeg), a oko kojeg su podigli malu kućicu smatrajući dotičnog mejta (mrtvaca) svetim, jedna gospođa mi je uveliko olakšala posao objašnjavanja imenice ''turbe'' tako što je prišla dotičnom turbetu i ubacila nešto sitnog novca te uputila ''fatihu'' ili neku drugu molitvu sa podignutim rukama prema kaburu.
E, tek tad je nastala prava zbrka... Ja sam konačno uspio da svojim gostima objasnim da je ovaj mali gradić nazvan upravo po tom mjestu i događaju (ubacivanje novčića u turbe), ali njih više nije interesovao naziv mjesta, već čin koji su upravo vidjeli. Gospođa sa zadnjeg sjedišta moga auta (supruga od gospodina pored mene) usplahireno me upitala: ''Ali, mister zar ovo nije širk (nevjerstvo)?“
''Da, očigledno da jeste, ali...'', pokušao sam koliko-toliko da nepoznavanjem vjere i propisa opravdam postupak ove Bošnjakinje koja je ubacila novac i uputila dovu mrtvacu u kaburu, međutim, moja gošća me prekinula riječima: ''Halalite, mister, ali kako je moguće da se ovdje u Bosni ne zna za to da su ovakva mjesta (turbeta) zabranjena islamom i da nemaju nikakve veze sa našom vjerom? Da li postoje zvanične islamske institucije koje upozoravaju ljude na to i podučavaju ih na ono ispravno?“
Sa ovim pitanjima dovela me je u pat-poziciju, na trenutak sam ostao bez riječi, pokušavajući da dadnem odgovor, prvo sebi, a zatim i njima. ''Vidite jednu stvar, gospođo...“, pokušao sam da budem pametan, ali onda sam shvatio da ću pravdajući onu ženu, ali i sve odgovorne, upasti u jedan labirint iz kojeg se neću moći izvući. Zatim sam zašutio. U tom trenutku progovorio je njen suprug, moj suvozač: “Dragi brate, da li ti je poznat hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže svojim drugovima: 'Znajte da su oni koji su bili prije vas na kaburima svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi pravili hramove (turbeta). A ja vama to, uistinu, zabranjujem'', a zatim je nastavio:
“Također, brate moj, vjerujem da ti je dobro poznato da je zabranjeno upućivati dovu (molitvu) nekom drugom osim Allahu, ili uzimati nekog kao posrednika između svoje dove i Allaha. To je strogo zabranjeno i činjenje toga je nevjerstvo. Ove ljude bi trebalo tome podučiti jer oni to sada rade možda iz neznanja, ali je tebi i odgovornim u islamskim institucijama dužnost da ljude upozoravaju na to i da ih poduče ispravnim postupcima. To je vaš emanet.“
Ove njegove riječi odzvanjale su mi u glavi poput grmljavine. Zaista, na kome je najveća odgovornost zbog svih ovih novotarija koje se čine u našoj zemlji i istovremeno ne nailaze na osudu vjerske zajednice i učenih ljudi, već naprotiv, nerijetko budu podržane od strane istih i prikazane kao nešto što je pozitivno i dio vjere islama?! Pokušao sam da nađem neko blijedo opravdanje pred svojim gostima, ali onda sam shvatio koliko je to ustvari uzelo maha i koliko se nažalost uvuklo među naš narod...
Nastavili smo put prema Donjem Vakufu, šuteći, svako sa svojim mislima. Moj suvozač je zikrio, tihim glasom, jedva čujno, činio je istigfar, neprestano... ova tišina je potrajala sve do Donjeg Vakufa, male čaršije kroz koju je tekao prelijepi Vrbas. Na samom ulazu u grad zatekla nas je velika gužva, kolone ljudi, auta, sirene, zastave. Pomislih da je u pitanju svadbena kolona, ali ubrzo se uvjerih da nije tako... Čekaj, čekaj, ma nije valjda! Jao, izgleda da jeste... Pogledah na datum na satu, kad ono 24. juni... AJVATOVICA.... Ovo je bio vrhunac svega... Obli me hladan znoj, naglo zakočih, jer me suvozač upozori da ću udariti u auto ispred nas. Moji gosti primijetiše da se nešto neuobičajeno dešava sa mnom. Osjetih njihove upitne poglede na sebi.
''Nešto se desilo, mister?“, upita me moj suvozač.
''Ne, ustvari da, ovaj, ne znam na šta misliš?'', rekoh mu zbunjeno.
''Mislim na ovu gužvu i tvoju reakciju na nju, nekako mi djeluješ uzrujano?'', reče on.
''Ma nešto sam se zamislio, a i vruće je, nemam koncentracije...“, odgovorih mu.
''Velika gužva za ovako mali gradić, zar ne?“, nastavi on.
''Da, kao da je cijeli grad izašao na ulice“, prokomentarisah ja.
''Da nije možda neki praznik danas ili tako slično?“, bio je uporan moj sagovornik.
''Ne, ustvari da, ovaj, ne znam na šta misliš?'', rekoh mu zbunjeno.
''Mislim na ovu gužvu i tvoju reakciju na nju, nekako mi djeluješ uzrujano?'', reče on.
''Ma nešto sam se zamislio, a i vruće je, nemam koncentracije...“, odgovorih mu.
''Velika gužva za ovako mali gradić, zar ne?“, nastavi on.
''Da, kao da je cijeli grad izašao na ulice“, prokomentarisah ja.
''Da nije možda neki praznik danas ili tako slično?“, bio je uporan moj sagovornik.
Opet sam se našao u nezavidnoj poziciji, trebalo je da sada svome gostu odgovorim o kakvom se ustvari prazniku radi i kuda toliki svijet sumanuto juri, veseo i razdragan, učeći tekbire i noseći zastave na kojima je harfovima ispisan šehadet.
Kako da mu sada objasnim cijelu situaciju i dešavanja, pogotovo kada nam je sporazumijevanje bilo otežano usljed nepoznavanja jezika. Ali onda mi na pamet pade jedan sjajan tekst napisan od strane jednog našeg uvaženog profesora koji ću citirati ovdje:
________________________________
________________________________
''...Kao što se istina i zabluda ne mogu nikada sresti na sredini puta, tako isto se ne mogu sresti i spojiti islam koji je Allah objavio i novotarije koje su ljudi protokom vremena uvodili i pripisivali islamu. Nažalost, i pored jasnih Allahovih i Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, upozorenja na opasnost i pogubnost novotarija, neki ljudi koji islamu pripadaju su, iz samo njima poznatih razloga, pokušali u čisto i nepatvoreno islamsko učenje i vjerovanje ubaciti različite vidove novotarija koje se u potpunosti kose sa islamom.
Eklatantan primjer takvih novotarija su i tzv. dovišta u Bosni i Hercegovini koja su vremenom postala neodvojivi dio bošnjačko-islamske tradicije. I da stvar bude još gora, ta dovišta se svake godine, početkom proljeća pa do kraja ljeta, zavisno o kojem se dovištu radi, organiziraju pod pokroviteljstvom Islamske zajednice u BiH iako takvi običaji nemaju utemeljenje u islamu i nisu poznati nigdje drugo u islamskom svijetu.
Dovišta nikla na paganskim svetištima
U našim krajevima postoje mnoga mjesta koja se smatraju odabranim i blagoslovljenim i poznata su kao dovišta poput: Ajvatovice kod Prusca, zatim Karići kod Vareša, Divič kod Zvornika, Buna u Blagaju kod Mostara, Dobre vode kod Foče, Brateljevićka pećina kod Kladnja itd.
Ako kažemo da su ta dovišta novotarija i da nemaju uporišta u islamu, kako su onda nastala i zašto su uvedena u praksu bosanskih muslimana!? Prije svega treba reći da je na temelju historijskih činjenica i podataka utvrđeno da se većina spomenutih i nespomenutih dovišta u Bosni i Hercegovini nalazi na mjestima nekadašnjih bogumilskih hiža. Naime, poznato je da Crkva bosanska nije imala sakralnih objekata i odlučno je zabranjivala njihovu gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom – po nekim tvrdnjama to su bila stara paganska svetišta. Ova mjesta su se još zvala i crkvišta.
Po svemu sudeći, bogumilsko stanovništvo koje je primilo islam, zadržalo je sjećanje na ta mjesta pretvorivši ih u tzv. dovišta. Dove pod otvorenim nebom održavale su se u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani za hidžretski kalendar. Dove su u pravilu održavane utorkom, pa ih je narod još zvao i dove ’utorkovače’. Ono što je sa akaidskog stanovišta potpuno pogrešno i nedopustivo, jer predstavlja udar na temelje islamskog vjerovanja, a na što rijetki pojedinci iz krovne vjerske institucije Bošnjaka skreću pažnju, jeste činjenica da većina onih koji posjećuju ova mjesta vjeruju da je ibadet u njima bolji od ibadeta na drugim mjestima, vjeruju naprimjer da kamenje na Ajvatovici krije u sebi čudotvornu moć, da liječi mnoge bolesti i da se na tom mjestu dova sigurno prima.
Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i to što ljude koji posjećuju Ajvatovicu nazivaju hodočasnicima, a termin hodočasnik u arapskom jeziku ima samo jedno značenje – hadžija. Zato nije čudo što je Ajvatovica u narodu poznata i kao ‘Mala Ćaba’. Indolentan odnos i prešućivanje takvih pojava od strane Islamske zajednice u najmanju ruku je zabrinjavajući, jer to znači prešućivanje opasnog sujevjerja koje je samo po sebi jedan vid neoprostivog grijeha – širka.
Osim toga, predstavnicima Islamske zajednice poznato je, kako smo već kazali, da mnogi historijski izvori, koji su vjerovatno i najbliži istini, govore da su sva dovišta u Bosni i Hercegovini samo naslijeđe paganske tradicije obojene islamom i islamskom terminologijom i da su nikla na najobičnijim narodnim predanjima i legendama. Tako mnogi historičari kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu 'Historija bosanskih bogumila', Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog naziva ‘dedo’, jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu ‘did, djed’. Što se tiče Djevojačke pećine, ona je uz Ajvatovicu najveće dovište u BiH, a za nju je također vezana legenda o djevojci čiji se mezar nalazi na uzvišenju na kraju pećine. U narodu važi uvjerenje da umivanje vodom koja curi niz zidove pećine donosi zdravlje..."
_________________________________________________________
_________________________________________________________
Da, to je to, imao sam adekvatno pojašnjenje i odgovor za svoje goste, ali prevesti to na arapski ili engleski jezik bilo je jako zahtjevno u datoj situaciji, tako da sam odustao od te ideje… Svakako ne bi pola stvari shvatili… jer ljudi koji dolaze iz jedne konzervativne islamske sredine i naiđu na ovakve stvari, uglavnom teško nalaze razumijevanje za činjenje dotičnih postupaka, pa sam zarad veće koristi izbjegao opširan i detaljan odgovor o zatečenom stanju.
Ali ono što sam tog trenutka također shvatio jeste to da je ovo pojašnjenje ustvari potrebnije svima nama ovdje u Bosni, puno više nego mojim gostima i da je na svima nama zaista velika odgovornost i emanet da svoje dobre i čudne Bošnjake upoznamo sa svim ovim opasnim stvarima koje mogu biti pogubne za našu vjeru, a koje su se duboko uvukle među nas. A na našem dobrom čovjeku jeste da savjet prihvati i da se kloni ovakvih i sličnih novotarija koje mu se vješto serviraju iz ovih ili onih interesa.
O dobri moj čovječe, ti koji želiš Allahovu milost i oprost, obrazuj se i uči o svojoj vjeri, kako ne bi izgubio i dunjaluk i ahiret. Izvucimo pouku i poruku, te ne dozvolimo da budemo žrtve raznih dogmi i ubleha. Iskreno se nadamo da će učene i odgovorne osobe, kako u zvaničnim islamskim institucijama, tako i pojedinci koji djeluju na da’vetskom polju, u budućnosti upozoravati i javno govoriti o ovim stvarima, jer narod sluša njih, narod se povodi za njima i zato je najveća odgovornost upravo na njima.
O Allahu moj, oprosti nama i narodu našem sve ono što učinimo iz neznanja ili iz nehata, jer Ti si od milostivih Najmilostiviji. Ti voliš praštati i mnogo praštaš. O Živi, o Vječni… Amin!
Redakcija web-portala NUM
Nema komentara:
Objavi komentar