“Čovjek će i protiv sebe svjedočiti, pa makar se on i pravdao i iznosio svoje isprike”

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Kad je riječ o ovom kur’anskom pravilu, ono se bavi čovjekovim odnosom prema samom sebi, i postupanje u skladu s njime pomaže glede čišćenja duše i liječenja od duševnih bolesti. Čišćenje duše, to je veličanstven cilj zbog kojeg se Uzvišeni Allah zakleo jedanaest puta, pa je rekao: “Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kad ga prati, i dana kad ga vidljivim učini, i noći kad ga zakloni, i neba i Onog Koji ga sazda, i Zemlje i Onog Koji je ravnom učini, i duše i Onog Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini – uspjet će samo onaj ko je očisti...” (eš-Šems, 1 – 9)

Ovo kur’ansko pravilo, ukratko, znači: ma kakva čovjek opravdanja iznosio želeći odbraniti i sačuvati svoju čast te opravdati svoje postupke i riječi za koje jamačno zna da su pogrešni, neće u tome uspjeti, jer i sām on zna da nije u pravu, a Gospodar, opet, najbolje poznaje šta ko krije u grudima.
I ovo kur’ansko pravilo ima mnogo polja djelovanja jer se odnosi na zajednicu i pojedinca, a spomenut ću samo neka da bismo ispravili greške i popravili ponašanje.

Odnos prema šerijatskim tekstovima, ajetima i hadisima polje je na kojem čovjek dokazuje vjernost ovom pravilu. Neki ljudi saznaju za određeni šerijatski tekst, ajet ili pouzdan hadis, u kojem nema nikakve nejasnoće i kojim svi islamski učenjaci dokazuju obaveznost, odnosno zabranu nečeg, ali ipak osjećaju nelagodu i, budući da im taj šerijatski tekst ne odgovara, pokušavaju sebi naći opravdanje za nepostupanje u skladu s njime. Takav prepreden i lukav odnos prema islamu neće čovjeku nimalo pomoći na Sudnjem danu, nego će čovjek sam protiv sebe svjedočiti. Vjernik je predan Gospodaru i sasvim odgovara opisu iz sljedećeg kur’anskog ajeta: “I tako Mi Gospodara tvog, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisā, 65)

I odnos prema samom sebi polje je praktične primjene pravila o kojem govorimo. Postoje ljudi koji uživaju u istraživanju tuđih mahana i nedostataka, zanemarujući istodobno vlastite nedostatke, i to je prvi znak da je takav čovjek ostavljen i prepušten samom sebi. Islamski su učenjaci rekli: “Ako vidiš da neko istražuje mahane drugih ljudi, a zaboravlja svoje nedostatke, znaj da je to Božija spletka tom čovjeku.”

Tu je i pravdanje vlastitih grešaka. Čitaoče, srest ćeš i one ljude koji se zauzimaju za sebe i brane svoje postupke za koje jamačno znaju da su pogrešni.
Kao polje djelovanja možemo istaknuti i odnos prema vlastitim nedostacima i maksimalno ulaganje truda u oslobađanje od negativnih osobina. Onaj ko se bori protiv svojih ružnih navika borac je protiv svoje duše i zaslužuje kod Allaha nagradu. Čovjek ne treba ustrajavati u ružnim osobinama ni u greškama pravdajući se da se radi o okoštaloj navici. Nema potrebe da se čovjek ikom pravda, jer on najbolje poznaje sebe i svoje greške, osobine koje pokazuje i one koje krije; umjesto toga da iznosi opravdanja, treba se promijeniti.

I priznavanje grijeha i pogrešaka najvažnije je polje primjene kur’anskog pravila: “Čovjek će i protiv sebe svjedočiti, pa makar se on i pravdao i iznosio svoje isprike.” Priznavanje grijeha jest stupanj vjerovjesnikā, istinoljubivih i dobrih ljudi. Pošto su pojeli plod sa zabranjenog drveta, Adem i Hava pokajali su se i priznali svoj grijeh. Evo o tome Božijih riječi: “‘Gospodaru naš’, rekoše oni, ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni’” (el-A‘rāf, 23). Također, nakon što je ubio Kopta, poslanik Musa, alejhis-selam, pokajao se. “‘Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 16)
Allahu, Gospodaru naš, učini da zapažamo vlastite nedostatke i sačuvaj nas zla naših duša!


Podijelite ovaj sadržaj...

IZVOR:MINBER.BA